Mala noćna mora

Valjda je kriv taj odgoj ili šta već. Pa moji su me odgojili tako da nikada nisam sastavila JE i BE u njihovom prisustvu. Doduše, često su me nagovarali, osobito kada smo imali neke goste da bar opsujem patka, jer je to tada bilo u modi. A ja naravno puritanski odgojena, nisam pristajala na takve ustupke.. Na šta su oni pred gostima važno zaklimali glavama, ponosni na ogromna dostignuća u odgajanju potomaka.
Jebiga, tu naviku sam zadržala i danas.
Nedavno sam, slučajno pred mamom izgovorila kao nešto zajebavati, i nije bilo baš ugodno. Ne, s njene strane, ona je s vremenom modernizirala svoja shvaćanja prema psovanju, seksu, kontracepciji, ali odgoj ostavlja posljedice.
To moje apstiniranje od svih psovkica mi je posebno teško padalo, u periodu kada bih s faksa došla na vikend kući. Ja i moja cimerica smo u onim trenucim studentskih obećanja da ćemo od sutra učiit, a u nedostatku love da izađemo, smišljajle psovke. Ono, uz partiju jamba smo se bukvalno trudile tko će izgovoriti veću prostotu. E, pa je napor da nešto od toga slučajno ne izleti dok sam kući bio izuzetno veliki.
Opet kažem kriv je odgoj!
Jer, recimo da su me moji odgajali da slobodno baratam s jebanjem ovoga i onoga možda sada ne bih bila frustrirana tokom boravka kući cijeli dan.. evo recimo danas..Zbog pokušaja da napokon otpočnem s tim diplomskim, jer mi gori pod nogama, odlučih ne izlaziti večeras. Hm, u neko doba, shvatim da polagano pizdim. Dobro, to je dijelom i zbog toga što se u mojoj kući ne puši. Iako sam smanjila cigarete, ipak cijeli dan bez poroka postane povod za moje frustracije.
Zamislite saituaciju... Sjebani ste zbog same situacije da niste u stanju napisati dvije prosto proširene za tu glupost, ali nažalost obavezu kao što je diplomski..Ne možete pušiti, a zbog svega toga, ne smijete niti sočno nekome jebati sve što stignete.
E tom logikom, moj odgoj je kriv što još nisam napisala diplomski. Naime, ukoliko bi u mom stanu psovanje bilo legalizirano, cigarete dekriminalizirane, ja ne bih imala razloga da idem van i napisala bih diplomski.
He kako jednostavno zvuči.
Još samo da taj odgoj nekako dovedem u vezu s nedostatkom inspiracije i kroničnom lijenosti kod mene, svi će problemi biti riješeni.
Krivac će biti imenovan.
Nego, ponekad osluhnem ove nove klince koji se vani igraju nekih čudnih igara. E, to se zovu psovke. mislim šta je moj patak, naspram njihovog i našeg Boga, njegovog sina Isusa Krista i svih svetih.
Možda je to zbog toga što mnogi kažu da se u komunizmu nije previše smjelo o religiju, Bogu i sličnim stvarima, a eto sva sreća ove demokracije pa da napokon svako dijete može ono sočno skinuti neko božanstvo.
Neka smo napokon doživjeli da svoju vjeru slobodno prakticiramo, idemo u Crkve, i ispred Crkvi bogohulimo do mile volje. Za to smo se , između ostalog i borili.
Nego, vidima ja da ovo nitko ne čita, odnosno ne komentira, naravno osim onih najizdržljivijih među nama, koji ostave poneki komentar. Ali nema veze, bitno je da napokon imama jesto gdje mogu psovati do mile volje. A vi ako, slučajno zalutate na ovaj blog svaku vašu psovku s oduševljenjem podržavam.
Jeb,uh pozdrav!

Sveti Nikola je i sinoć bio tu. Naravno, pročitao je moje pismo i ostavio mi lovu, kako sam tražila. Nisam bila nešto osobito kreativna, odmah sam znala šta ću tražiti od njega. Mislim, bila sam totalno "dekintirana", tako da je Nikola učinio jedno veeliko dobro djelo.
Ovaj put mi nije donio cigarete, kao u u vrijeme kada u mojoj obitelji pušenje još nije bilo legalizirano. Sveti Nikola me je i tada podržavao u mom nastojanju da izgradim svoj status "crne ovce" u obitelji, darujući mi pozamašne količine nikotinskih štapića.

Čudno je to ,kako On nije prestao dolaziti, niti onda kada se činilo da je i sam Bog zaboravio na nas. Tokom rata, sjećam se, mi djeca smo mogli samo maštati o slatkišima, zadovoljavajući se sa improviziranim lizalicama istopljenog šećera. Ali Sveti Nikola se i tada snašao,doduše bio je to onaj instant puding u vrećici, ali to je onda bilo...

I ta crtica me podsjetila, na onaj osjećaj sreće i dječjeg oduševljenja sitnicama. Ma nema toga više. Kćerka od moje sestre, devetogodišnjakinja, u pismu Svetom Nikoli napisala je da joj donese laptop. E šta reći na to, kada je činjenica da u njenom trećem razredu osnovne škole samo jedan dječak nema mobitel.
On je od nekog prošlogodišnjeg Sv. Nikole tražio da mu donese gumene čizme.

Ne znam kako Nikola gleda na to, ali ako on posluša tog dječaka i donese mu čizme, a posluša i djevočicu koja hoće laptop, faktički postaje saučesnik u stvaranju degenerativnog društva.
Društva gdje se ta neka srednja klasa sve više gubi. U takvom društvu dječaka u gumenim čizmamam ostala djeca izbjegavaju. Kako kažu, on nema mobitel i nije cool.

Eto, takav je ovaj kapitalistički Sveti Nikola. A ja se sjećam još onoga iz komunizma, koji je radio u ilegali, jer se tada baš i nije smjelo znate... E to je bio Nikola... Svi su dobivali slične darove, a gumene čizme, u mom razredu, tada su bile kolektivni modni detalj. Stvar dobrog ukusa, he.
Čak nismo niti pisali pismo svetom Nikoli. On je jednostvano znao kako djecu učiniti sretnom.
Ovaj danas, bojim se, ima jako težak zadatak.

Angina pectoris, tumor na mozgu, leukemija, trigeminalna neuralgija... Hm, jesam li nešto zaboravila.
Ne, to je to. Sve ove bolesti sam, možda jedina na svijetu uspjela preživjeti.
Niti jedna od njih nije dugo trajala. Smjenjivale su se svakih nekoliko mjeseci, jedna bi odlazila čim druga dođe.

Angina pectoris je prva s kojom sam se upoznala. Zadržala se nepunih trideset dana. Kao što je došla nenajavljena, tako je i otišla. Zaboravila sam je veoma brzo, nakon dolaska tumora na mozgu.
Njega poznajme najbolje, iako je bio nevidljiv za sve ostale. CT, magnetna rezonanca, i šta sve ne, nisu mu mogle ništa. Toliko je bio, nevjerojatno nevidljiv.

Leukemiju sam susrela , onako kao u prolazu, nakon što je ubila jednu dragu osobu.
Nakon svih njih još jedino mislim da je neuralgija još tu, iako se javlja donekle ne tipično za nju. Česta je, ali nije tako silovita kao što inače biva.

Eto, to je ukratko neki rezime mojih tzv. bolesti. Da, drago mi je ja sam hipohondar.
Otkad to traje? Pa, čini mi se ne pretjerano dugo. Sjećam se da je meni neka bliska osoba... Hm, koja je to bila.. Čini mi se da zaboravljam. Da šta ono htjedoh reći..
Ta bliska osoba, za koju znam da nije trebala biti bolesna , bez upozorenja to postala. Ali , ono predinfarktno bolesna. Tad sam, koliko me pamćenje služi, postala svjesna prolaznosti života. Nezaustavljivo prolazi, čak i pored onih najotpornijih.

I od tada se ja družim sa svojim boljkama. Naravno, odem tu i tamo nekom liječniku. Ali pa zar biste im vi vjerovali? Pogledajte samo šta se dešava u zdravstvu, toliko mita i korupcije. Čak, nam neki od njih pokušavaju tuđe znanstvene radove podmetnuti kao svoje.
Vjerojatno je to sve neka zavjera kada kriju od mene pravu dijagnozu i kažu da su moje bolesti na psihičkoj bazi. Balkanski vid eutanazije ili šta već...
I svaki put, nakon što mi uzmu novce za pet minuta kvazidijagnosticiranja, zahvalim bogu što sam ipak samo hipohondar.
Gdje bih sada , pored takvog tumačenja Hipokrata, bila da moje bolesti nisu samo plod moje mašte.
A sada oprostite, negdje sam pokupila neku gripu, pa se idem liječiti.

Tema je bila Domovinski rat... Profesor Glavaš nam je nekoliko puta naglasio da tekst ne smije biti duži od dvije kartice ili nekih 60 redaka. Uhvatila sam se posla, međutim opet se desilo ono...
Nisam mogla kontrolirati misli i odjednom sam imala toliko toga za napisati, pa je moj esej na kraju brojao gotovo četiri i pol kartice.
Profesor Glavaš je na to sumnjičavo odmahivao glavom, i na kraju rekao da se to tolerirati ne može , te da ne mogu dobiti prolaznu ocjenu. Nisam paničarila, znala sam da su moje prethodne dvije ocjene dovoljne da se uspješno provučem i završim školu.
Moja kolegica Dragana, inače iz Beograda, napisala je esej dužine manje od kartice i pol, ali je profesor Glavaš bio jako oduševljen. Pohvalio je njen rad nekoliko puta naglasivši kako je kratko i jasno izražavanje glavna odlika dobrog novinara.
Sjećam se samo da sam u tom trenutku izgubila kontrolu i sasula u lice profesoru sve što sam tako dugo čuvala u sebi.
Optužila sam ga da je njegova pohvla Draganinom radu, samo pokušaj da se na neki način oduži Srbima, za sve ono što im je napravio u Osijeku u vrijeme Domovinskog rata.
On je sa podsmijehom na usnama rekao kako su moje optužbe za slučaj selotejp neutemeljene, te da je to politički montirani proces.
Međuti, njegovo daljnje izlaganje u tom trenutku prekida pojava čudnog automobila u kojem su sjedile u crno zavijene osobe za koje smo nekako svi znali da su civiln žrtve rata. Psihodelicnu atmosferu narušavala je očita nelagoda na profesorovom licu.
Školu nisam uspjela završiti, i usprkos pokušajima komisije da mi pomogne, profesor je ostao neumoljiv.

E sad kažu kad sanjaš nečiju smrt, produžio si mu život. Tom logikom bi moj tata trebao živjeti bar nekih 100 godina, mada je uzrok smrti gotovo uvijek alkohol.
U mojim još luđim snovima makaroni mi izlaze iz pupka, i čudno ali je osjećaj dobar.
Znači, pomirila sma se s tim da mi u snove dolazi sve i svašta, svi su pozvani.
Ali, Branimir Glavaš je bio kap koja je prelila čašu... E pa to ipak ne mogu dozvoliti, jer ne znam da li posotoji takav tumač snova koji bi objasnio njega u mom snu. Mislim da ću morati osmisliti neki sigurnosni sustav u slučaju da nepozvani Glavaši opet pokucaju na vrata mojih snova.

Btw. Glavaševo stanje nakon štrajka glađu je bilo više nego zadovoljavajuće.